Sviđa mi se moj grad, to je mali grad, ali s tim imam dosta. Ovdje je moj svijet, moja obitelj, moji susjedi, posao, njegovi krajolici. Moja majka je vrlo ozbiljna osoba ogromnog srca. Moj otac, upravo suprotno; simpatičan, umiljat, drag čovjek koji me svrbi bradom pri zalasku sunca kad dođe na klupu u dvorani i skine prašnjave čizme. Lepršajući poput leptira, trčim da ga pozdravim.
Tamo stižu moja braća: Damián, Evaristo i Gabriel. Gabriel nije moj brat, ali kao da jest, budući da je bio sin mojih susjeda. Umrli su kad se kuća zapalila. Moja ga je obitelj dočekala i on je poput nekoga iz obitelji. Gael, kako ga zove moja majka, visok je, mršav i željan posla, nikad se ne ljuti i s njim ništa nije u redu. Kad uđe s mojom braćom u zalazak sunca, izludi me povlačenjem repa ili uzimanjem štipaljke s luka. Sve to s velikim osmijehom. Moja braća uđu i samo skinu prljave cipele s polja i odu se malo počistiti na hrpi u toru. Hrana je već spremna, jer smo je baka, majka i ja pripremale tijekom dana. "Kad nema posla na polju, u ovom je gradu ženski posao ostati kod kuće", ponovila je moja baka popodne kad smo šivali trofinu.
Sjeli smo za stol, prvo moj otac, a zatim metodično svaki na svoje mjesto. Glinena posuda se dimi, leća otkrije sav svoj miris. Napravljeni su na vatri, na laganoj vatri poput ovih dana koji su mi vječni dok svi ne sjednemo zajedno za stol. Između dima iz tepsije i žamora moje bake koja pita moju braću, nađem sebe kako gledam Gaela. Njegove oči, nos, usta, osmijeh …
–Juana! Prestanite se zezati i jedite ono što je leća danas. –I tako iznenada silazim sa svog oblaka u kojem sam se popeo među parom leće u središtu stola.
- Izgaraju, jako su vruće.
–Pa puhaj i jedi. Ono što me peče, to je u meni. To je Gabrielov pogled i kako mi se smiješi.
Yolanda del Agua Burgos
